Piše: Duško Sekulić
Između Šešelja i Mila nema ničeg zajedničkog. Jedan je nacionalista, a drugi internacionalista i obojica se ponose tom činjenicom. Dajković, kao i „Žene u crnom”, žali zbog oslobađajuće presude Šešelju u Hagu. Nit` mu je mrijet`, nit` mu je živjet`...
Znam neke ljude koji su čitavog života pokušavali da učine nešto što nije moguće uraditi. Teško da je to ko uspio. Da spoje i saberu ono što je nemoguće sastaviti, ono što je po svim moralnim, logičkim, ideološkim, političkim, ljudskim, nacionalnim kriterijumima toliko različito i udaljeno jedno od drugog stotine svemirskih godina i nekoliko mjeseci. Tako je Vladislav Dajković pokušao da „sastavi” Šešelja i Mila, izgleda po nekom naručenom traktatu, ali to je apsolutno nemoguće. Napraviti paralelu između prof. dr Vojislava Šešelja i crnogorskog „kralja” Mila Đukanovića je, u najmanju ruku, Sizifov posao.
Prvo, Vojislav Šešelj se ideološki nikada nije mijenjao. Nosilac ideje srpskog nacionalizma se već decenijama ili, bolje rečeno, čitavog života politički i ideološki stacionirao i pozicionirao zalaganjem na očuvanju interesa svog, srpskog naroda. Devedesetih godina talas političkih promjena zahvatio je sve srpske prostore. Nosilac tih promjena bio je Slobodan Milošević, predsjednik Srbije (Šešelj je bio ljuti opozicionar). Jedan od glavnih Miloševićevih saradnika bio je i Milo Đukanović. To je nesporno. Đukanović, kao generalisimus, obilazi jugoslovenska ili tačnije srpska ratišta i retorički „pali ustaške šahovnice”, ohrabruje crnogorsku mladost, prijeti s govornica i konferencija za štampu... Grmi, sijeva... Retorički staje u zaštitu srpske nejači od ustaša.
Godine 1997. razilazi se od svog tadašnjeg ideološkog tate Slobodana Miloševića i prelazi kod Amerikanaca koji su mu ponudili „posao stoljeća” da izdajom preko noći postane milioner. Znači, prelet iz Slobodanovog krila pod NATO kišobran. Tu nigdje Vojislava nema. Vojislav Šešelj nikada nije mijenjao strane, uvijek je bio samo na srpskoj strani. Nekad napadan od nacionalnih štetočina (ili stranih plaćenika), ali nikad osporen u srpskom nacionalnom biću!
Drugo, Vojislav Šešelj je doktorski deklasirao Haški tribunal kao izrazito antisrpsku instituciju zla. I to s pozicije zarobljenika i sužnja. Ali on nikada i nije bio sužanj. On je ovo zlo pretvorio u prah i pepeo. Svo to vrijeme Đukanović gomila milione eura po ko zna kojim „budžacima i slamaricama”, svesrdno podržavajući tu istituciju zla. On postaje haška uzdanica ili pjesničkije rečeno – perjanica.
Treće, Vojislav Šešelj u ratnim vremenima nikad nije bio vlast kako bi mogao odgovarati po liniji komandne odgovornosti. Za razliku, Dajkoviću, od Mila Đukanovića koji se nalazio na mjestu predsjednika Vlade i direktno komandovao jedinicama policije na ratištu.
Četvrto, zla, bljutava i prežvakana teza kojom se neuspješno i tragično rve Dajković, postavljena je tek nakon Šešeljeve oslobađajuće presude. Ništa originalno, ni tačno. Dajkoviću su teze labave i klimaju se kao babini zubi.
Peto, priznajem da s Dajkovićem nije lako polemisati. O njemu ništa ne znam, niti bilo ko koga sam pitao zna njegove generalije?! Ali ovaj pamflet koji nepoznati autor pokušava da podmetne kao „originalnost” i kukavičje jaje dovoljno govori o toj osobi. Ja sam čak ubijeđen da je „Dajko” izmišljen, a da se ovom tezom pozabavio sam Filip Vujanović, i da je on napisao tekst – „Milo i Šešelj su isti”. Posebnu pažnju javnosti izazvala je skorašnja izjava Filipa Vujanovića, problematičnog predsjednika Crne Gore „da Crna Gora neće dozvoliti oživljavanje Stranke srpskih radikala“ ili drugim riječima Šešeljeve stranke u Crnoj Gori!? I ovaj tekst ide u tom pravcu. Ista mu je meta dok je Milo kolateralna šteta. Ako Milo Đukanović može da izdrži da iz 30.000 grla čuje uzvike: „Milo, lopove”, onda može pretrpjeti i nekog samozvanog „analitičara” i „vaseljenskog kukuriku intelektualca”.
Šesto, ne bih se saglasio s Dajkovićevom tezom da su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – isti! Zašto još jednom da slušam o jednakosti dželata i žrtve? Tuđman je htio rat i krv, nove Jasenovce, Izetbegović još gore, a Slobodan Milošević je pokušavao da brani svoj, srpski narod. Znači, opet trula daska i kukurikanje. I, naravno, manipulacija.
Sedmo, mi srpski, Šešeljevi radikali smatramo da režim u Crnoj Gori može pasti jedino jačanjem naše nacionalne stranke. To režim i Vujanović mnogo dobro znaju. Zato i Filip javno izgovara istinu – srpski radikali su režimu jedini i pravi protivnici. Ali čemu kod tog scenarija paničan strah kod „opozicionih činilaca”? Zašto neki, zajedno s režimom, ne spavaju kad čuju – Šešelj i radikali? Nije valjda nečista savjest, strah ili opsjednutost? Dajković u tekstu miješa heroje, babe i žabe. Mjesto heroja je rezervisano za Vojislava Šešelja, a ovo ostalo neka Dajković podijeli s režimom i ponekim „opozicionim činiocem!”